Bio sam dole kod onih naših, vaših, njihovi' Svi imaju sve, a izgledaju ljuti Ko te ne zna, gleda te poprijeko, možeš zamisliti što taj tebi sluti. ​(2. strofa) Ma ni na mreži nije puno bolje, dragi moj rode Svi sjede iza tastature i ratove vode Navijaju za neke svoje što nikad pomogli nisu A ratovi se vraćaju u nepoželjnom bisu. ​(Refren) Čak planine i rijeke sada imaju svoje gazde Koje ih zagrađuju, grade, obale kreiraju A država i njeni službenici Zato se ne nerviraju. ​(3. strofa) Demokratija – suluda ideja isprepletena destrukcijom, narod ima mozak željan za obdukcijom Kad je sit, gladan – nema tu mira A mir samo sebe samog razumnog bira. ​(Refren) Čak planine i rijeke sada imaju svoje gazde Koje ih zagrađuju, grade, obale kreiraju A država i njeni službenici Zato se ne nerviraju. ​(Refren) Čak planine i rijeke sada imaju svoje gazde Koje ih zagrađuju, grade, obale kreiraju A država i njeni službenici Zato se ne nerviraju. ​(Solo – Dramatična električna gitara u stilu Ennia Morriconea uz teške, spore udarce timpana koji režu zrak, podižući tenziju do usijanja dok se zvuk sirene iz intona ponovo polako vraća i kida tišinu) ​(Outro) Sve smo sami sebi birali dok su nam tuđe ruke krojile kapu. I dok zadnji reflektori gase ovaj mračni film, ostaje samo jeka naših koraka. ​(Refren) Čak planine i rijeke sada imaju svoje gazde Koje ih zagrađuju, grade, obale kreiraju A država i njeni službenici Zato se ne nerviraju.